Inzulinska rezistencija (IR)

 

Što je inzulinska rezistencija?

Inzulinska rezistencija podrazumijeva stanje organizma kod kojeg dolazi do slabljenja  perifernog učinka inzulina. Njegova glavna zadaća je olakšavanje prelaska šećera, glavne energetske sirovine, iz krvi u ciljana tkiva (jetru, mišiće, masno tkivo).

Posljedica nedovoljnog perifernog učinka inzulina se očituje u pojačanoj proizvodnji i izlučivanju inzulina iz beta stanica gušterače, radi očuvanja ravnoteže šećera u krvi, a takvo se stanje naziva hiperinzulinemijom. Kratkoročno povišena koncentracija inzulina u krvi dovodi do neugodnih simptoma poput relativno naglo nastale slabosti, drhtavice i subjektivnog osjećaja gladi, a koji se dodatno pogoršava nakon konzumacije obroka bogatih ugljikohidratima. Do navedenih smetnji dolazi zbog pada vrijednosti šećera u krvi, odnosno dolazi do hipoglikemije, što je samo po sebi razumljivo jer glavna zadaća inzulina je smanjenje šećera u krvi (glikemije).

Hipoglikemija, najčešće manifestirana postprandijalno, je ujedno i najčešći fizikalni znak inzulinske rezistencije. U otklonu od stanja ravnoteže šećera u krvi, organizam mora angažirati dodatne obrambene mehanizme, poput porasta razine hormona stresa u krvi (adrenalin, kortizol, prolaktin), čime organizam ipak sam korigira vlastiti poremećaj i vraća se u ravnotežno stanje, koje nazivamo homeostazom.

Kako dijagnosticirati inzulinsku rezistenciju?

Kod postavljene kliničke sumnje prema ranije navedenim tegobama, a koje bi upućivale nainzulinsku rezistenciju, do laboratorijske potvrde dođe se vrlo jednostavno. Uz prethodno postavljenu ispravnu indikaciju od strane specijalista, potrebno je samo učiniti 2-satni OGTT (oralni glukoza tolerans test) s određivanjem vrijednosti glukoze i inzulina natašte i dva sata nakon standardiziranog ugljikohidratnog opterećenja. Interpretacija nalaza ne bi se smjela temeljiti na isključivom iščitavanju naizgled nejasnih brojeva, nego je nalaze potrebno staviti u kontekst simptoma i kliničkih znakova koji su i doveli do sumnje na inzulinsku rezistenciju.
Vrijednosti šećera (glukoze) u krvi se uobičajeno izražavaju u mmol/L (milimoli po litri), a vrijednosti inzulina se određuju uglavnom u mU/L (tzv milijedinice po litri). Procjena inzulinske rezistencije, odnosno stupanj izraženosti iste, u domeni je specijaliste internista, endokrinologa i dijabetologa, koji će uzevši u obzir kliničke pokazatelje inzulinske rezistencije (najčešće u sklopu postprandijalne hipoglikemije) i dobivene laboratorijske nalaze, procijeniti

 

radi li se o umjerenom ili teškom stupnju inzulinske rezistencije te je li došlo do manifestne šećerne bolesti. HOMA indeks jedan je od načina procjene inzulinske rezistencije i dobiva se računski, iz vrijednosti glukoze i inzulina natašte.

Posljedice inzulinske rezistencije

Osim kratkoročnih učinaka, postoje i dugoročni učinci inzulinske rezistencije. Zbog anaboličkih svojstava inzulina, suvišak u proizvodnji, izlučivanju i djelovanju povećava sklonost debljanju, dovodi do poremećaja menstrualnog ciklusa, što kod žena može imati za posljedicu smanjenu plodnost. Prema skorijim istraživanjima inzulinska rezistencija je jedan od mogućih aktivatora autoimunih upalnih procesa koji dovode do autoimune bolesti štitnjače s posljedičnim Hashimotovim tireoiditisom. S druge strane, suvremeni način života, prije svega nedovoljno kretanje i prekomjerni unos hrane s posljedičnom sveprisutnijom debljinom, samo po sebi potiče inzulinsku rezisteniju te stvara začaran krug u slučaju da se ovaj zdravstveni problem ne prepozna na vrijeme. Sve češće se u praksi susrećemo sa šećernom bolesti tipa 2 kod mlađih osoba (inače kolokvijalno nazivan “staračkim šećerom”), a sve manje nas iznenađuje pojava ove bolesti kod djece i adolescenata s prekomjernom tjelesnom težinom.

Kako se boriti protiv inzulinske rezistencije?

Prvi korak je u promjeni životnih navika i fizičkoj aktivnosti, prema vlastitom afinitetu. Vrlo je poželjno i korisno postupno krenuti s rekreacijom te je provoditi provoditi kontinuirano. Dodatni napor treba uložiti kad su djeca i adolescenti u pitanju, a kod njih je prevencija pretilosti od ključnog značaja jer se kod navedene skupine pretilost javlja kao posljedica dvojnog mehanizma, porasta i umnožavanja stanica masnog tkiva, a kod odraslih se prirast tjelesne težine ostvaruje porastom stanica masnog tkiva. Drugi korak je u redukciji unosa ugljikohidrata kroz prehranu. To ne podrazumijeva stroge redukcijske dijete, makar su kod razvijene pretilosti i one neizbježne. Potrebna je prilagodba do sada lošeg ritma prehrane, s glavnim ciljem eliminacije jedostavnih, odnosno rafiniranih ugljikohidrata iz prehrane.
Treći korak, ukoliko prethodna dva nisu dala zadovoljavajuće rezultate, jest uvođenje lijekova koji učinkovito povećavaju inzulinsku osjetljivost.

Priprema za laboratorijsko ispitivanje IR

Test se izvodi ujutro natašte, a 3 dana prije testa je potrebno biti na uobičajenoj prehrani (>150 g  ugljikohidrata na dan) i bez ograničavanja tjelesne aktivnosti. Dan prije sprovođenja ispitivanja, ne večerati nakon 18h.

Inzulinemija se sprovodi u laboratoriju i treba ga započeti ujutro, na tašte, te je potrebno planirati vrijeme za posjet laboratoriju. Obzirom da se krv vadi nekoliko puta u određenim intervalima potrebno odvojiti 3 sata vremena za sprovođenje ovog ispitivanja.

Tokom sprovođenja testa se ne smije jesti, piti pića, pušti, kao ni izlagati pojačanoj tjelesnoj aktivnosti.

 

Postoji li opasnost od izvođenja pretrage?

Ne postoji. Radi praćenja napredovanja bolesti ili učinka terapije, ako je potrebno, krv se može vaditi i nekoliko puta tijekom dana.

 

Treba li što poduzeti nakon pretrage?

Nakon vađenja krvi potrebno je pomoću čistog tampona vate ili gaze čvrsto pritisnuti mjesto uboda i tako držati oko 5 minuta, kako bi se zaustavilo naviranje krvi.

 

Koliko se čeka nalaz?

Nalaz inzulinske rezistencije se izdaje unutar istog dana.